Nadahnute ljubavne i ine inkantacije

Zlata Bujan-Kovačević, poetesa par excellence, objavila je 2022. svoju beletristički osmišljenu vizuru putopisa u kojem je žudnja za otkrivanjem, kreativnim kretanjem i komunikativnim reminiscencijama, te autohtonim  uspomenama i sjećanjima, dostigla vrhunac stvaralačkih dimenzija u kojima naslov spomenutog putopisa Putujem da otputujem definitivno oslobađa maštu koja je sva život: nema škurine tjeskoba, niti pomisli o odustajanju od imaginacija koje pridonose ljepoti bivanja i inspirativnoj raskoši.

Upravo tu autentičnu osobnost, tu opuštenost, fizičku pripadnost dinamici zbivanja, tu pjesničku posvećenost, pjesnikinja po vokaciji Zlata Bujan-Kovačević oduhovila je u novoj knjizi pod simboličnim naslovom Zlatni lijer. Pjesme su nadahnuti zov, autentične inkantacije ljubavnih čarolija kojima se pridružuje spektar životopisno osmišljenih pjesmotvora što izriču definitivnu povezanost s korijenima kojima naša pjesnikinja sudbinski pripada (Vrata, Gorski kotar): „još uvijek je pitak zrak / zora najavljuje blistavi dan / zefir nabire površine jezera / slijedeć dušu zavičaja putovima predaka“ (Hod Fužinom)

Izd. OMH u Delnicama, POP&POP, 2024.

Zbirka pjesama Zlatni lijer povezana je čudesnim ciklusima latinskih naziva: Patria, Natura, Lokus nativitatis, Puella, Urbs, Epistolae, Orfeika, Falco, Passion, Acer, Haiku, Ego. Četvrti ciklus Puella (lat. djevojka) oduhovljen je emocijama ljubavi koje više nema, čar erotskog izgubljen je. Ostaje samoća: „sad platonska ljubav s divljenjem izgara / u tvom sivom oku naslućuje patnju / čežnje mladog srca pretvara u tlapnju / a samoća moju intimu razara“ (Izgubljena ljubav)

Ima u ovoj imaginativnoj zbirci čudesno bogatstvo poetskih slika koje potiču i intenzivno pobuđuju žudnju za ljubavlju: „Vidit te samo, to je sreča / Moreš me z mojega virtualniga sveta, / va kojimu se nočon z tobon pogovaran / i sanjan, zet va javo...“ (Črno jezero)

Posebnost ove osebujne zbirke upravo su pjesme ispjevane na gorskokotarskom, goranskom, kajkavskom idiomu. U nadasve tjeskobnoj i mučnoj pjesmi Teško je dete bit leksičko je bogatstvo vrhunac kreativne inspiracije. Autentičnost emocionalnih deminutiva stimulira raskoš doživljaja: „Pridi sin, hodi k mami, gušnu moje detece! / Taku si biu srdačan ko mahani! / Mamino srčace, lipu moje ličace, majcekine uhaca, / modre okaca, mamina peldica!“

Ovim nadahnutim ljubavnim i inim inkantacijama dominira Ljubav. Neka tako i bude. Neka se obistini:

„dragi moj koji govori sa mnom / moje je svjetlo moj prijatelj moja sladost / radost i rijeka blagosti /poklon nezaslužen i/ smiješak na mom licu / i vedrina u duši“ (Vihorna čežnja)

Predgovoru Poezija ljubavi i utkanosti u ishodište koji je napisao Mirko Jamnicki Dojmi treba posvetiti posebnu pozornost.